„Jupiiii! Kada bi sada mogla da me vidiš, bila bi tako ponosna na mene!

Ja već sada umijem da izvedem različite trikove. Šutiram nogama (naravno ti to još uvijek ne možeš da osjetiš), mrštim se i pravim se da sisam. Ipak moj refleks sisanja mora da bude savršeno razvijen dok ne izađem napolje.

A kako ti stojiš sa kondicijom? Sjajno je ako još uvijek radiš vježbe. Ali nemoj da pretjeraš! Nemoj da zaboraviš da nas je sada dvoje. Ako ti ponestane daha ili srce počne naglo da lupa, znaj da se isto se dešava i sa mnom. Ako nisi sigurna u to koje vežbe smiješ da radiš i koliko dugo smiješ da vježbaš, bolje je da pitaš svog ljekara. Ali, uprkos svemu, što bolje pripremiš svoje tijelo, trudnoća će ti lakše pasti."

„Vidiš kako sam sve osjetljivija.

Kada si stala ispred lampe i pokazala tati kako se polako zaokrugljuješ, osjećala sam se kao da me neko ispituje. Pod punim svjetlom koje bije direktno u moje oči! Brzo sam se okrenula. Vi, odrasli, se ponekad baš čudno ponašate...

S druge strane, baš mi prija ono što si nedavno počela da radiš. Kako me samo nježno masiraš ... Znam da to ne radiš zbog mene, nego da kasnije ne bi imala strije. Ali nije bitno, važno je samo da me maziš.“

„Štuc, štuc!

Kažem ti, od ovog štucanja se stomak stvarno trese. Al i to nije tako strašno mama i sigurno će se desiti ponovo.

Osim toga, trenutno baš uživam u tvom stomaku. Naročito zbog toga što mi je sluh svakim danom sve bolji. Ponekad čak mogu da prepoznam tvoj glas, kada vas ima više i svi pričate istovremeno. Ooo, to je tako lijepo! Tvoj glas je najljepši!“

„Ali, mama, molim te!

Bilo bi dobro kada bi pokazala svom šefu da i dalje u potpunosti može da računa na tebe. Ali šta je onda sa mnom? Zatim je tu i nepotreban stres sa tvojim kolegama ... I meni je to naporno kao i tebi. Nemoj ubuduće da nas toliko stresiraš, zato što ja upijam sva tvoja osjećanja. Ili da li si primijetila kako sam ljutito lupala po tvom zidu stomaka ne bi li se ti konačno smirila?

I meni je veoma teško ovog mjeseca. Moram toliko da rastem, a to mogu jedino kada sam odmorna. Ako te nešto uznemiri, samo se opusti i misli na ono što je zaista važno, a to smo nas dvoje. Uskoro ćemo se oboje osjećati mnogo bolje.“

„Koliko se samo trudiš oko moje dečije sobe!

Naravno da volim radosnu atmosferu, ali jedna stvar je za sada sigurna: Kada dođem na svijet, ja ću samo željeti da budem s tobom! Što je bliže moguće. Tako da je najbolje da za mene potražiš neku pokretnu kolijevku koja će stajati blizu tvog kreveta.

Vjerovatno si već primijetila kako reagujem na sve što se dešava u spoljnjem svijetu. Molim te da nastaviš da mi puštaš dobru muziku i da me maziš. Nas ipak razdvaja samo zid tvog stomaka. I to ne još zadugo!“

„Mama, mogu ti reći, da ovdje postaje veoma tijesno.

Osjećam se veoma skučeno u mom nekada udobnom domu. A pritom ni ne pokušavam da se pravilno protegnem. Ne znam zašto ti je ovo toliko smiješno: „Vidji, njeno koljeno ...“ i „Divno, ovo je sigurno stopalo!“ Sve te ja čujem dok pričaš. Nije baš da ni ja ne umijem da se šalim, ali nemam više prostora da prasnem u smijeh.

Šta god da odlučiš: iskreno da ti kažem meni nije važno da li ću se roditi u bazenu ili na klasičan način ili kod kuće. Važno je samo da se ti odlično osjećaš i da se uspješno porodiš. A onda možeš odmah da me uzmeš u naručje.“

„Da li zaista želiš da me nosiš u nosiljci kada se konačno rodim? O mamice, pa to je sjajno!

Tako ću moći da vidim svijet oko sebe, a i dalje ću biti blizu tebe baš kao i sada. Ne dopusti da te ubijede u suprotno. Mnogo je bolje kada ne moram uvijek da te dozivam plakanjem. Da, mama, tako ćemo da uradimo: U početku ćemo biti zajedno što je više moguće.

Kao što vidiš, ja sam u mislima više napolju nego unutra. Već sam željna putovanja. To je primijetio i sam doktor. Već se radujem što ću vas oboje vidjeti.“

„Iz nekog razloga sam osjetila neodoljivu potrebu da se okrenem.

Samo tako, bez ikakvog razloga. I evo me naglavačke i nema nazad. „ Dobro je ako ovako ostane“ čujem doktora kako govori. Da li je to normalno za vas napolju? Da li i vi mašete nogicama po vazduhu po cijeli dan? Baš će biti zabavno kad krenemo u šetnju!

Ali, ja sam potpuno spremna i brojim dane do putovanja. Naravno da imamo još puno posla. Ali, ne brini, neće dugo trajati, ne duže od jednog dana. To je ono o čemu je pričao tata, zar ne? Samo misli na to kako smo svakom kontrakcijom sve bliži trenutku kada ćeš me prvi put uzeti u naručje. Vidjećeš, sve će biti kako treba. I tvoja babica i ljekari u bolnici su takođe s tobom ... Budi hrabra! Čeka nas predivna avantura!“